List slobodne Srbije

Penzije i poslanici

Broj 97 | Piše: Danijel Cvjetićanin • 14. januar 2010

Da li će ikada doći vreme da ojađeni birači razmisle o zaslugama svojih tobožnjih predstavnika u Parlamentu?

Zamalo da poslanici Narodne skupštine Srbije ponovo budu izloženi iskušenju da glasaju o sopstvenim privilegijama! U predlogu Zakona o Narodnoj skupštini izgleda da je bilo predviđeno da, za razliku od ostalih građana, poslanici zasluže penziju sa 55 godina života i 15 godina radnog staža u poslaničkoj klupi. Naravno, to pitanje je nevažno za jedan broj mlađanih poslanika, koji su, lepljenjem plakata i sličnim aktivnostima, doprineli (zamalo) pobedi evroatlantskih snaga i koji su, takođe, svojim briljantnim ćutanjem dali veliki doprinos da se, u kratkom vremenu i bez mnogo razmišljanja, usvoji na stotine ne samo proatlantskih, nego i protivrečnih zakona. Tako je stranačkim rukovodstvima olakšano da, uz pomoć onako izabranih sudinica i sudija, vode glavnu reč u svim oblastima života u Srbiji. Mnogobrojni, nejasni i protivrečni zakoni pružaju neslućene mogućnosti iskusnim stranim investitorima i snalažljivim domaćim biznismenima (bliskim vlasti) da, destrukcijom domaće privrede i srozavanjem njene konkurentnosti, ostvare profite. Nekada je ovo izgledalo kao paradoks, ali je danas dokazano da je moguće! Brine me da li će, u trenutku ushićenja, najveći tranzicioni dobitnici umeti da se sete siromašnih narodnih predstavnika u Skupštini?

ZASLUGE Primetićete da su inostrani mentori, a takođe i domaći kapitalisti, zahvalni i veoma galantni –  ali jedino ako ne plaćaju svojim novcem. Neka poreski obveznici i strpljivi punioci PIO-fonda nagrade evroatlantske favorite! Zašto da ne – zaslužili su! Pitam se, međutim, da li će ikada doći vreme da ojađeni birači razmisle o zaslugama svojih tobožnjih predstavnika u Parlamentu? I to ne samo o zaslugama ovog saziva, nego i o onima koji su, naprimer, izglasali razorni Zakon o privatizaciji 2001. godine.
Većina glasača je prevarena i razočarana već u prvih nekoliko nedelja posle objavljivanja izbornih rezultata, a ostali nekoliko meseci kasnije, ali su mnogi naivno verovali da, uprkos neprirodnih (valjda iznuđenih) koalicionih dogovora, njihovi predstavnici – ljudi za koje su glasali na izbornim listama – neće smeti da tako grubo bace pod noge narodne interese, nezavisno od toga kojoj partiji pripadaju. Ali se to ipak dogodilo! Pred očima javnosti rastakala se državna teritorija, kao i privreda i (već klimav) pravni poredak.
Poslanici vladajuće većine su (pošteno!) najpre udarili na poslanička prava i izglasali Poslovnik koji pokazuje da se Narodna skupština može svesti na brzometnu glasačku mašinu od desetak predstavnika poslaničkih klubova, koji bi glasali proporcionalno izbornim kvotama. Vladajuća većina se, valjda zbog efikasnosti i brzine, javno odrekla prava na mišljenje i na govor, što je silno doprinelo značaju i ugledu predsedavajućih u Skupštini, dobro pripremljenih na kratkim kursevima za policijeske islednike.
Osim toga, Zakonom o informisanju, gotovo da je zatrt svaki trag slobodnoj misli u Srbiji, mada se i ranijim sazivima mora odati priznanje, zato što su omogućili „uređenje“ elektronskog medijskog prostora. Mediji su se našli u novoj ulozi. S jedne strane, oni u javnosti treba da afirmišu duh nove tranzicione kulture, da podstaknu primitivizam, bahatost, nasilništvo i prostakluk (npr. „Veliki brat“, „Farma“, „Istina“) a s druge strane da ohrabre novinare – istraživače (npr. gospođicu Brankicu Stanković) za borbu protiv prostakluka, nasilništva i primitivizma. To je tzv. totalni dizajn javnog mnjenja! Gledaoci (spontano) izgaraju u želji za sintezom – da u kući Velikog brata vide Brankicu i navijače zajedno, a da ih Veran Matić uredno obilazi vikendom, ne bi li uneo europski duh tolerancije. Podrazumeva se da policija mora biti u blizini, da se ne bi neko od kamermana slučajno upleo u šou.

BUDUĆE ZASLUGE
Niko ne sumnja da našim požrtvovanim parlamentarcima može pasti u udeo i „hrabra“ odluka da izglasaju rezoluciju o Srebrenici, normalizovanju odnosa sa Kosovom, kao i odricanje od podrške Republici Srpskoj, kao posebnom entitetu koji ometa integraciju BiH i sprečava bošnjačko rukovodstvo da, jednom zauvek, reši srpsko pitanje na više nego transparentan način.

Nije isključeno da ovaj i ovakav Parlament donese i istorijsku odluku o pristupanju NATO i uključivanju naših oružanih snaga u kompaktan gvozdeni obruč oko Rusije, koja (poznato je) raspolaže ogromnim prirodnim resursima, a (zna se takođe) ne poštuje u dovoljnoj meri prava obožavalaca atlantskih inregracija, kao ni pravo Slobodnog sveta da (bez naknade) koristi ruska prirodna bogatstva.

Predosećam, a mora da se varam, da će narodni poslanici (evroatlantski poslušnici) uspeti da se izbore za svoja „prava“. A grešite ako mislite da će u svojim (penzijskim) privilegijama uživati kratko, i da će se, za desetak godina, čim vide da su od Srbije napravili banana-državu, sami stideti da priznaju da su (i kada su) bili poslanici. Izvesno je da oni ne znaju za strah, kao ni za stid. Ko te pita gde si bio? Uostalom, ko se danas stidi što je bio član Savezne skupštine kada se glasalo o Ustavu 1974?

Više u 97. broju magazina “Pečat”

Ostavite vaš komentar