Crnogorci iz Vojvodine žele da nastane Penzionersku Republiku, ali samo pod uslovom da Kuršumlija postane duhovno središte Crnogorske pravoslavne crkve, da pikado postane nacionalni sport penzionera, te da se, po uzoru na dukljansku tradiciju, formira PANU na čelu sa pesnikom Blagojem Bakovićem.

SLAVKO MIJATOVIĆ,
Lovćenac

Brate Milorade,

Obraćam ti se kao svoj svome, kao brat bratu, kao Crnogorac Crnogorcu, u nadi da ćeš se otrgnuti od kandži velikosrpstva koje te prignječiše i zabludeše, i da ćeš se vratiti našem junačkome plemenu. Čitam ova pisanija penzionera iz Vojvodine, što neće da se sele za Kuršumliju, i razmišljam se zašto ih objavljuješ. Dok čitam te budalaštine vojvođanskih penzionera, javljaju mi se oni stihovi našeg, crnogorskog pjesnika nad pjesnicima, učitelja nam Njegoša:
Što grajete, koji su vi jadi,
A evo ste gori nego đeca!
Kada već pomenuh Njegoša, ti znaš, brate Milorade, da nije nas Crnogoraca, ne bi postojala ni ova njihova srbijanska literatura, ni umetnost uopšte, ni filozofska misao, ni srbijanski sport, ne bi bilo ni političara u Srbiji, ni srbijanskih diplomata u svetu, ne bi se slavilo srpsko junaštvo, herojstvo, čojstvo, čovječnost, ne bi bilo ni duhovnosti, ni crkvene sabornosti.
Bruka je to brate Milorade. Sve nam velikane Srbi preoteše, a šta smo mi Crnogorci iz Vojvodine dobili zauzvrat? Ni crkvu u Lovćencu, našu crnogorsku, dukljanskom tradicijom nadahnutu, ne možemo da izgradimo!
Zato ja smatram, brate Milorade, da bi mi Crnogorci iz Vojvodine, trebalo da prihvatimo Krkobabić-Pajtićev dogovor o raseljavanju penzionera, ali da se istovremeno sjetimo i onih čuvenih Njegoševih stihova:
Moje pleme snom mrtvijem spava,
Suza moja nema roditelja,
Nada mnom je nebo zatvoreno,
Ne prima mi ni plača ni molitve;
U ad mi se svijet pretvorio,
A svi ljudi pakleni duhovi.
Ja sam već poslao otovreno pismo našem bratu Nenadu Stevoviću, predsjedniku Udruženja Crnogoraca u Srbiji „Krstaš“, i proslavljenom majstoru pikada, predsjedniku Pikado saveza Vojvodine, sa molbom da započne pregovore sa Krkobabićem o dobrovoljnom odlasku svih Crnogoraca iz Vojvodine u Kuršumliju. Ali, naravno, pod nekolikim uslovima.
Prvo, da dični i plemeniti Jovan Krkobabić, pošto će, vjerovatno, on biti prvi predsjednik Penzionerske Republike, obezbijedi za nas Crnogorce mesto potprijedsednika, i većine u Vladi PR, te da za sledećeg predsednika ove Republike bude, po ključu, izabran neko od nas, Crnogoraca. Uči nas Njegoš, kao da nas tjera u Kuršumliju:
Đe je zrno klicu zametnulo,
Onde neka i plodom počine.
Drugo, da se obavezno pravoslavne crkve na teritoriji opštine Kuršumlija pretvore u religiozne hramove Crnogorske pravoslavne crkve, te da se obezbijede srijedstva za izgradnju novih. Kako naš patrijarh Miraš Dedeić nema đe u svojoj rođenoj Crnoj Gori da stoluje – no se potuca po kafanama i policijskim stanicama đe je prvobitno bio zvanično registovan – duhovno i zvanično srijedište CPC preselilo bi se u Penzionersku Republiku. U tu svrhu, mogao bi se preurijediti jedan od manastira, manastir Bogorodice ili manastir Svetog Nikole. Takođe, budući da mi Crnogorci, održavamo uzorne odnose sa Albancima, a priznali smo i nezavisno Kosovo, u interesu Krkobabićeve Republike bilo bi da svi manastiri na teritoriji Kosova i Metohije, pripadnu upravo Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Nesumnjivo je da bi Krkobabić, kao vešt prepogovarač, čijim su se zahtevima privoljeli čak i eksperti iz MMF-a, a uz pomoć našeg brata Nenada Stevovića, to mogao da izdejstvuje kod vlasti u Prištini. Znam da te, brate Milorade, brine da možda svi Crnogorci ne bi prihvatili novu vjeru, naše Crnogorske pravoslavne crkve. Ali podsećam te da smo mi pedeset godina bili najvjerniji komunisti u Jugoslaviji, pa ne vidim razloga da u narednih barem pola vijeka postanemo fanatični vjernici novonastale crkve. Jer kaže Njegoš, oduševljen vjerom crnogorskom:
Blago tome ko dovijek živi,
imao se rašta i roditi!
Treće, da se pikado, disciplina koja nastaše u staroj Duklji, proglasi sportom od ključnog državnog interesa Penzionerske Republike. U tom smislu svaki starački dom, banja, svaki klub penzionera, morao bi u svom sastavu da ima barem po nekoliko aparata za pikado, kako bi se novi stanovnici Penzionerske Republike mogli priprijemati za naredno svjetsko prvenstvo u pikadu koje bi bilo održano u Kuršumliji. Oštro je oko i sigurna ruka penzionerska. Naravno, na čelu penzionerske reprezentacije u pikadu stajao bi, ko drugi, do dični i čestiti, a nadasve dobri, Nenad Stevović. Jer njegovom samopregalačkom radu inspiraciju su dali ovi Njegoševi stihovi:
Bez muke se pjesna ne ispoja,
Bez muke se sablja ne sakova!
Junaštvo je car zla svakojega,
a i piće najslađe duševno,
kojijem se pjane pokoljenja.
Četvrto, da se odmah formira Penzionerska akademija nauka i umjetnosti, i da istaknuti penzioneri (u kojima bi oni iz Lovćenca činili većinu), izaberu predsjednika PANU-a između dvojice naših braća, Selimira Radulovića i Draška Ređepa. Ja lično, zarad evropijske budućnosti Penzionerske Republike, preferiram da novi predsjednik bude Ređep, budući da je Radulović bio svojevremeno jedan od jataka Radovana Karadžića. Na ovaj način bi mi Crnogorci izrazili samo djelić naše ogromne zahvalnosti na samopregornom radu i nesebičnom producentskom trudu na klasičnom djelu naše filmske umjetnosti „Veliki transport“, koji je ovekovečio dolazak nas kolonista u Vojvodinu. Podrazumijeva se da bi prvi počasni građanin naše nove republike bio niko drugi do pošteni i dobri Veljko Bulajić, reditelj ovog remek-djela. Naravno, u statutu novoformirane Akademije, moralo bi, u preambuli da stoji kako se PANU oslanja na duhovnost i tradiciju naše Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, kao njena podružnica.
Možda nam sve to deluje kao nemoguća misija danas, ali opomenimo se Njegoševih stihova:
Jaki zubi i tvrd orah slome;
Dobra sablja topuz iza vrata,
A kamoli glavu od kupusa.
Peto, da zvanični jezik u Penzionerskoj Republici bude, a zbog evropijske budućnosti Kuršumlije,  crnogorski (no, on se može nazvati i „naš jezik“, „maternji jezik“, „penzionerski jezik“).
Eto, od mene toliko brate Milorade, ja i Nenad Stevović već smo pokrenuli inicijativu u Lovćencu, a od tebe očekujemo, što da ne rečem, da se oslobodiš što pre velikosrpske zablude u koju si pošljednje vrijeme uplovio, te da nam se pridružiš i svojim uticajem pomogneš ostvarivanju ovog velikog nacionalnog zadatka za nas Crnogorce. I neka ti za nauk budu ovi Njegoševi stihovi:
U dobru je lako dobro biti
Na muci se poznaju junaci!
PS
Velika je muka na mene, brate Milorade. Još uvijek moram da pišem koristeći ovu zaostalu i nesavršenu srpsku azbuku. Možeš samo zamislit kako bi ovo moje otvoreno pismo dobilo na bogatstvu izražavanja da mogu koristi našu novu crnogorsku azbuku. Kažem novu, a riječ je o najstarijoj azbuci na ovi svjet. Naši naučnici iz Dukljnaske akdemije nauka i umjtenosti, na čelu sa našim prepoštenim i dobrim Jevremom Brkovićem, nepobitno su ustanovili da su se svi ljudi, gradeći Vavilnsku kulu, služili ovom azbukom i govorili crnogorski jezik. Pouzadno je dokazano da je sve to pokvario jedan velikosrpski špijun koji je usanovio novu azbuku i izbačio naša tri slova koja mi sada, oslobođeni velikosrpskog jarma – vrćemo nazad.
Nažalost, a nama na bruku i sramotu, stihove našeg „oca nacije“ bilježio sam iz srpskog plagijatorskog izdanja, pošto original Njegoševih stihova još nije publikovan na našem starom crnogorskom jeziku.