O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Nakon svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, zaboravljajući da socijalizam nisu Velike Ideje, već male stvari.

O socijalizmu je u proteklih dvjesto godina rečeno štošta i previše. O socijalizmu su napisane tone knjiga koje danas nepročitane skupljaju prašinu na policama antikvarijata. O socijalizmu su pisali i veliki znanstvenici i veliki zločinci, a o socijalizmu se govori i danas, na zatvorenim partijskim sastancima, u akademskim krugovima i na slabo posjećenim tribinama. Polemizira se, diskutira, preljeva iz šupljeg u prazno, traži dlaka u jajetu, posipa pepelom po glavi i jaše na mrtvom „trojanskom konju“. U toj polemici svako tjera vodu na svoj mlin, a „sukob na ljevici“ sve više podsjeća na onu staru olimpijsku igru u kojoj dvije različite strane povlače konopac svaka na svoju stranu: na jednoj su strani desni socijaldemokrati i zeleni, a na drugoj nereformirani komunisti i socijalisti. Trockisti protiv staljinista i staljinisti protiv trockista, praksisovci protiv frankfurtovaca i franfurktovci protiv blairovaca; zeleni protiv crvenih i crveni protiv šarenih, pa alterglobalisti, gramšijevci, luksemburgovci, hardtovci, negrijevci, a na margini, i miloševićevci…

Raspravlja se o tome je li „spoznaja subjektivni odraz materijalne stvarnosti“ ili je to ipak vulgarizacija marksističke epistemologije, i koliko su filozofi interpretirali svijet (previše ili ipak premalo), s obzirom na to da je stvar u tome da se taj svijet promijeni; vrši se kritika kritike (a nadasve „kritika svega postojećeg“) i interpretacija interpretacije, otkriva se topla voda i prežvakavaju citati kao staro sijeno: Žižek citira Lakana, a Lakan Badija, Badi citira Marksa, a svi mi zajedno Žižeka. S jedne se strane spajaju Marks i Niče, Marks i Kant, Marks i Frojd dok se na drugoj strani Marksa svađa s Engelsom, pa čak i „mladog“ Marksa sa „starim“ Marksom. Tito se okreće u grobu zbog raspada Jugoslavije, Če Gevara s neba proklinje kapitalizam koji je od njegovog lika napravio pomodarski komercijalni brend, a Fidel Kastro može mirno umrijeti jer je u Hugu Čavezu našao svog dosljednog nasljednika.
O socijalizmu je od 19. stoljeća do današnjih dana napisana jedna nova Aleksandrijska biblioteka. Marksov „Kapital“ ima nešto više stranica od „Biblije“, a „Komunistički manifest“ je nakon „Biblije“ druga najčitanija knjiga u povijesti čovječanstva. Marksizam se kod nas slušao u školama kao što se danas sluša vjeronauk, a učio se i TIPS (Teorija i praksa samoupravljanja). Na samoupravljanju su mnogi i doktorirali, pa ipak, čini se da mi danas uopće nemamo pojma što je to samoupravni socijalizam. Nakon svih knjiga, disertacija, pamfleta, teorije i prakse i „praksisa“ i korčulanskih ljetnih škola, predodžba o socijalizmu lebdi pred našim očima kao hiljade (crvenih) zvjezdica nakon snažnog udarca u glavu. Posle svih povijesnih poleta i posrtaja, mi danas o socijalizmu govorimo uopćeno, nejasno, klišeizirano i frazerski, a na pitanje što je to socijalizam, odgovaramo sokratovski, kao da „znamo da ništa ne znamo“. Ubi nas neznanje, uskliknuo bi jedan naš pjesnik, mada je neznanje ujedno i početak svakog znanja.

„HARMONIČNO DRUŠTVO“ I „DRŽAVA BLAGOSTANJA“ Doista, mi danas nakon svih povijesnih iskustava kao da ne znamo što je to socijalizam! Ako već i znamo što bi to socijalizam trebao biti po nekom ideal-tipskom obrascu, onda ćemo reći i da ono što se zvalo socijalizam, da to nije bio socijalizam. Time se stvar dodatno komplicira. U Kini je vladajuća Komunistička partija, ali to tamo nije ni socijalizam ni komunizam, jer drug Marks nije zamišljao besklasno društvo na takav način. Sjeverna Koreja je u svijesti mnogih ljudi na Zapada i diljem svijeta posljednji bastion militantnog komunizma, no tzv. autohtoni ljevičari kad to čuju pobjesne. Sjeverna Koreja je, kažu oni, perverzna diktatura i ništa više, diktatura koja nema veze s komunizmom. Tu je onda i Kuba u kojoj, istina, režim nije kao onaj u Sjevernoj Koreji, ali ni to tamo nije komunizam.

Više u 76. broju magazina “Pečat”