Интернет портал слободне србије

SALAMON JAZBEC – Jasenovac nije mit

Broj | Piše: Filip Erceg • 09. мај 2009

Salamon Jazbec (1965) pisac je brojnih članaka o židovskoj kulturi, religiji i običajima. Član je hrvatskog ogranka Svjetske konferencije Religije za mir u okviru kojeg je tokom rata radio na uspostavljanju dijaloga između Katoličke crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Godine 1994. osniva Hrvatsko-izraelsko društvo, a danas je tajnik Margelovog instituta, poznatog po lovu na odbjeglog ustaškog zločinca iz Požege Milivoja Ašnera.

Nedavno je u Zagrebu promovirana knjiga Magnissimum crimen – Pola vijeka revizionizma u Hrvata, čiji je autor Salamon Jazbec, zagrebački Židov, koji se već na samom početku pita: „Kako je Spomen – područje Jasenovac postalo jasenovačko područje zaborava?“ Objavljivanje ove akribijalne studije na hrvatskom tržištu, knjige, čiji je naslov provokativan jednako kao i sadržaj, bio je dovoljan povod za razgovor sa njezinim autorom.

Gospodine Jazbec, nedavno je u izdanju Margelovog instituta iz Zagreba, izišla Vaša knjiga Magnissimum crimen (Najveći zločin), čiji naslov neodoljivo podsjeća na poznatu knjigu Viktora Novaka Magnum crimen (Veliki zločin), koju je svojevremeno Katolička crkva stavila na Index librorum prohibitorum, a u kojoj se Vi, između ostalog, bavite „kompleksom Jasenovac“ u najširem smislu. Koji je to zločin po Vama „najveći“, i zar već zločin genocida nije sam po sebi dovoljno velik zločin – najveći!?

Genocid jest najveći zločin per se, no negiranje genocida je efektivno najveći zločin. Ponajveći zločin tako postaje negiranje velikog zločina. Temeljna negacija genocida (u pravilu Holokausta, ali i drugih genocida, pa tako i endehazijskog genocida nad srpskim narodom) osovljuje se kao stožerna ideja povijesnog revizionizma, te stoga taj fenomen predstavlja najveći zamislivi krimen, jer se radi o repeticiji genocida drugim sredstvima, rječju umjesto kamom, patvorenom znanošću mjesto stvarnog logora. Pod oblandom povijesti dešava se svakodnevno ubijanje istine o jednom prevelikom zločinu. Revizionizam Hrvatskom hara. On je u nekih specifičnih socijalnih grupa postao modus vivendi. Često govorim da bismo trebali ustanoviti institut čuvara povijesne istine, neku vrstu svjetovnog reda – Red čuvara povijesne istine – u koji bi se primalo inicijacijom. Čestiti ljudi, najizvrsniji i najispravniji pojedinci koje posjeduju matični nacionalni korpusi imaju čuvati povijesnu istinu o stradanjima naših naroda u II svjetskom ratu, trebaju ginuti za istinu, ako treba, kako se iznimno tragična prošlost ne bi ponovila. Povijesna istina je na Balkanu ugrožena, a na opakoj vjetrometini se našla upravo istina o jasenovačkim stradanjima. Ništa nije preče od spašavanja istine o Jasenovcu! To bi trebala biti posvećena dužnost i srpskog naroda i srpske države i srpskog entiteta, jer se zanemarivanjem takve jedne prevažne zadaće ugrožavaju indirektno i vitalni srpski interesi danas. Srpski i židovski narod ne smiju nikada zametnuti i zapostaviti ogromne ustaške zločine; kao živi svjetionik ti ponosni narodi imaju prenositi i pronositi povijesnu memoriju o jasenovačkoj žrtvi kroz historijski hod. Ne smiju se kukavno zaboraviti žrtve i mučenici za slobodu, borci za bolji svijet, nevino mnoštvo koje je umoreno za realizaciju tuđih poganih ideja. Treba samo malo imaginacije, pa i lirske zanesenosti da se to uvidi. U tom smislu i ovim putem upravljam stoga svim Srbima na pouku stihove velikoga srpskog pjesnika Jovana Dučića: „Jer je otadžbina samo ono kuda naš znoj padne gdje je krv očeva pala/ I plod blagosloven rađa samo gruda, gde su mač zarđan deca iskopala/ Samo buktinjama zbori se kroz tmine/ U zrcalu mača budućnost se slika/ Preko palih idu puti veličine/ Slava, to je strašno sunce mučenika.“

Kako je današnja Crkva u Hrvata reagirala na Vašu knjigu? Naime, kada je nedavno objavljen reprint knjige Dokumenti o zločinima i protunarodnom radu jednog dijela katoličkog klera, kardinal Božanić je zaprijetio državnim odvjetništvom. Hoće li i Vaša knjiga završiti na nekom novom Indexu librorum prohibitorum, i plaši li Vas da će možda katolički emisari pokupovati cijelu nakladu, kako bi je uništili?

Opasnosti da Crkva u Hrvata pokupuje i uništi cijelu nakladu Magnissimum crimena iz 2008, kao što je uistinu pokupovana i uništena cijela naklada Magnum crimena iz 1948. godine – ne postoji, s obzirom da je židovska organizacija Margelov institut iz Zagreba nakladnik i ekskluzivni distributer knjige, pa po svojoj procjeni uprava na čelu s direktorom Alenom Budajem odlučuje kome, kada, kako, koliko i po kojoj cijeni distribuirati knjigu. Žalosna je činjenica, recimo, da tu knjigu ne možete kupiti u Srbiji i Bosni, jer se nije uspjela realizirati subdistribucija u tim zemljama, iako je opetovano iskazan velik interes s raznih strana. A što se tiče prijetnji Crkve državnim odvjetništvom, mogu reći samo kako su to doista anakroni infantilizmi, strašila koja mogu plašiti vrapce po polju, ali na koja se orlovi ne obaziru. Sve tri knjige koje spominjete, i „Dokumenti o zločinima i protunarodnom radu jednog dijela katoličkog klera Jože Horvata i Zdenka Štambuka“ iz 1946, i „Magnum crimen“ i „Magnissimum crimen“, u potpunosti su dokumentirane knjige, pisane po primarnim i sekundarnim izvorima, te bi, stoga, svatko onaj tko želi oboriti ključne navode iz bilo koje od te tri knjige morao u najmanju ruku napisati podjednaku takvu knjigu kojom želi obarati u cjelini i detaljima. Crkva to svakako može pokušati, ima mogućnosti, sredstava, kvalificiranog ljudstva, dostupnost arhivima i knjižnicama, ima volje i drskosti – pa neka izvoli! Moju knjigu hrvatska desnica kontinuirano napada samo parolaški, paušalno ocjenjujući djelo kao „monstruozni pamflet na tragu Viktora Novaka“ (Mladen Schwartz u „Hrvatskom listu“), odnosno knjigu posredstvom koje se „protiv Katoličke crkve vodi istrebljivački rat“ (Zvonimir Despot u „Večernjem listu“). S obzirom da je Z. Despot član Komisije „Justitia et Pax“ Hrvatske biskupske konferencije, možda se taj njegov medijski istup početkom rujna o.g. u zagrebačkom dnevnom listu bliskom Crkvi, može smatrati nekom posrednom reakcijom Katoličke crkve u Hrvatskoj na Magnissimum crimen.

No, zadržimo se još malo na Crkvi. Kakva je po Vašem mišljenju bila uloga Crkve u Hrvata za vrijeme tzv. NDH, te posebno nadbiskupa Stepinca, kojeg je papa Ivan Pavao II. proglasio „blaženim“. Slažete li se s tvrdnjom Ivana Fumića, bivšeg predsjednika SAB-a, izrečenom u Jasenovcu, da je Katolička crkva i danas „posljednji bastion ustaške ideologije“?

Uloga tzv. Crkve u Hrvata za vrijeme Pavelićeve vladavine bila je summa summarum krajnje negativna; od svih mjesnih crkava u okupiranoj Europi, Katolička crkva u Hrvatskoj ponijela se najbeščasnije. Kroz to osobito tegobno razdoblje u povijesti Balkana ta drevna vjerska institucija u potpunosti je iznevjerila svoju kršćansku misiju, izdala načela humaniteta i postala tek religijskom ekspoziturom ustaškog pokreta. Tek u pojedincima, te slabim, nepovezanim i neustrajnim marginalnim katoličkim krugovima, uspjela je očuvati kršćanski duh ispomaganja bližnjeg bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Preko malobrojnih činova rijetkih hrabrih ljudi iz svojih redova katolički kler se u nekim segmentima djelovanja zaista časno i hrabro ponio u odsutnim časovima, pomažući ugroženima i progonjenima, a poneki zauzeti humanist se usudio čak i dići glas protiv bezakonja, terora i mržnje, dok su se određeni svećenici štoviše pridružili Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora i domaćih veleizdajnika. Ali sve je to bilo znatno premalo, sporadično, nejako i dezartikulirano da bi se moglo pripisati Crkvi kao instituciji, organizaciji, vjerskoj zajednici ili moćnoj političkoj snazi na javnoj sceni, već se tek može pripisati u pojedinačne zasluge iznimnih pojedinaca koji su se dvostrukom hrabrosti uspjeli oduprijeti i svojoj proustaškoj matičnoj vjerskoj zajednici i samoj ustaškoj strahovladi. Neki takvi pojedinci svoj plemeniti angažman platili su na kraju vlastitim životom, nekolicina od njih čak i mučeničkom smrću u ustaškom logoru smrti Jasenovac. Ali Crkva kao Crkva nije u tom smislu učinila mnogo, nasuprot, inducirala je puno zla. Nasilnim prevođenjem srpskopravoslavnih u Rimokatoličku i Grkokatoličku crkvu, apsurdnom nevoljkošću izbavljanja od propasti pokrštenih Židova i pokatoličenih Srba, za koje se ta utjecajna institucija u pravilu nije zauzimala, kojima nije pomagala i za koje u krajnjem slučaju uopće nije marila – dovoljno govori o sramotnoj povijesnoj ulozi Katoličke crkve u Hrvatskoj kroz endehazijsko razdoblje. Stepinac je za sve to kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije najodgovorniji. On je znao mnogo, mogao puno, ali nije učinio niti nekoliko postotaka od onog što je bilo u njegovim ovlastima i pod njegovim utjecajem. Za mene je on nedvojbeno negativna povijesna osoba. U svojoj drugoj knjizi, koja je u pripremi za tisak, vrlo opširno poglavlje posvećujem njemu i njegovoj ulozi u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i analizi lažne, pseudopovijesne, revizionistički strukturirane slike koja se o njemu stvara u hrvatskoj javnosti, kao spasitelju Židova i ostalih proskribiranih skupina na tlu zločinačke NDH. Stepinac je vrlo nevoljko pristao na neko vrijeme zaštititi tek ostatak židovskog staračkog doma od pedesetak osoba, a osim tih staraca i starica samo vrlo rijetke, u pravilu vrlo imućne osobe židovskog porijekla koje su se na vrijeme pokrstile i koje su „oduvijek u svojem životu i radu disale hrvatski“. To je cijela istina o famoznom Stepinčevom „spašavanju Židova“ – što se u posljednje vrijeme poturava svijetu iz neoklerofašističkih krugova. Kad vidimo recentne istupe dominikanca Vjekoslava Lasića, vojnog ordinarija Jurja Jezerinca i njegovog donedavnog kancelara Kaćunka, dubrovačkog popa Babaića, kastavskog svećenika Jurčevića i mnoštva drugih katoličkih djelatnika u Hrvatskoj, kad čitamo glasilo Nadbiskupskog duhovnog stola zagrebačkog „Glas Koncila“, pratimo propovijedi hrvatskih biskupa, uvjeravamo se da Fumić nikako ne može biti u krivu.

Svi znamo što je genocid, čuli smo i za knjigocid, ali vi u svojoj knjizi spominjete jedan novi pojam – hurbnocid, kojeg literatura do sada nije zabilježila. Što je, dakle, po Vama hurbnocid?

U mojem vokabularu, hurbnocid je sustavno uništenje sjećanja na Holokaust; u širem smislu, sustavno upropaštavanje povijesne memorije na bilo koji genocid; u prenesenom značenju, ponovno ubijanje žrtve. U nedostatku prikladne riječi koja bi opisala takav socijalni proces, termin sam napokon skovao od latinske riječi occidere (ubiti) i jidiš riječi za Holokaust – hurbn. Kao što pišem i u knjizi na str. 675, nakon svakog velikog genocida počinje jedan programirani veliki zaborav. I to je hurbnocid. Vrhunac razvoja hurbnocida manifestira se novim genocidom, koji se naposljetku čudovišno rađa iz supstrata prisilnog zaborava posljedica prošlog genocida. Efekt velikog zločina se tako proteže kroz puste generacije kao Drakulin ugriz. Glavna metoda sprovođenja hurbnocida jest povijesni revizionizam. Revizionizam prikladno omogućava potpuno izokretanje odnosa; nakon što biva provedena kroz njegov kabinet čuda, žrtva viktimološkom alkemijom prestaje biti žrtvom, a zločinac postaje žrtvom. U konačnici se žrtva mora nesretno upinjati da je se uopće doživljava žrtvom, dok u klimaksu te dijabolične predstave društvena većina čak u konačnici nuka žrtvu da „klečeći moli za oprost“ – kao što su se drznuli zahtijevati neki šovenski cinici početkom devedesetih u ovom kraju svijeta. (Zagrebački sociolog prof. dr Nikola Dugandžija čitav jedan svoj rad iz 1983. posvećuje tom fenomenu) Nakon što se na povijesnu istinu primijeni rekvizitarij revizionističke inkvizicije, zlodjela postaju opravdana, a činitelji nebrojenih nedjela uzvisuju se na pijedestal nacionalnih junaka i svetaca. U ovoj zemlji počinjen je Holokaust; u ovoj zemlji počinjen je strašan genocid tijekom Drugog svjetskog rata nad Srbima i Romima, u ovoj su zemlji obavljena etnička čišćenja, dovršena tzv. humana preseljenja ljudi. Promijenjena je kod nas temeljna društvena slika nekoliko puta, uvijek na štetu manjine, koja je opet nesmiljeno uništavana i tragično isključivana iz svih društvenih tokova. Nastupom nove vlasti u Hrvatskoj, započeo je intenzivni proces grube revizionističke interpretacije svih događaja iz nacionalne prošlosti, osobito zbivanja iz endehazijskog razdoblja. Taj proces je, doduše, na finiji način počeo već i tijekom ranog jugoslavenskog realsocijalizma, ali se dovršio ili dovršava upravo u novoj Hrvatskoj. Što imamo danas?: stvarne i istinske žrtve u ovoj sredini – Židovi, Srbi i Romi – od strane nekih, ma gotovo svih revizionističkih povijesnih pisaca predstavljaju se tek kolateralnim stradalnicima u turbulentnim stadijima nacionalnog razvitka, dok se stvarnim žrtvama proglašavaju – Hrvati. Hrvatski narod doživljava se kolektivnom žrtvom, s osobito tragičnim usudom, predstavlja se paćeničkom nacijom, posebno neshvaćenom i trajno progonjenom. To se zatim općom popularizacijom kroz raznorazne medije, iz desničarskih gremija seli na ulice te prodire u popularnu kulturu. Tako se rađa makabrični plod hurbnocida.

Nedavno je Spomen područje Jasenovac objavilo „crnu knjigu“ s pojedinačnim popisom svih dosad identificiranih žrtava. Prema tom popisu u Jasenovcu je stradalo 72.000 ljudi, iako s onu stranu Save (odnosno Drine) negiraju tu brojku. Naime, ta brojka je znatno manja (iako ne i manje zastrašujuća) od one s kojom se baratalo u socijalističkoj Jugoslaviji. Čini se da je danas, dvadesetak godina poslije, „oduzeta“ samo jedna nula, jer, kao što znamo, prije se govorilo o 700 hiljada ubijenih. To je bio još jedan od razloga za intervju sa Salamonom Jazbecom, osnivačem Hrvatsko-izraelaskog društva i tajnikom Margelovog instituta.

Je li moguće da bi netko slučajno baš toliko „omanuo“ u procjeni stradalih, i zašto već jedanput živi ne ostave mrtve da počivaju u miru? Neshvatljivo je da bi komunisti, koji se zalažu za „bratstvo i jedinstvo“, i koji ne prizivaju osvetu kao nacionalisti, namjerno preuveličali brojku ubijenih u Jasenovcu!

Moramo se pomiriti s time da ne znamo i nikada nećemo znati koliko je sveukupno jasenovačkih žrtava. Međutim, skromne procjene koje je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća iznio pariški ekonomist Bogoljub Kočović, a nekoliko godina kasnije djelomično plagirao zagrebački ekonomist Vladimir Žerjavić (prepisujući i lažirajući uz to dopunske rezultate krajnje manjkavog popisivanja žrtava koje su obavljali neki ogranci SUBNOR-a diljem Jugoslavije, što je sve skupa zatim za vrijeme Tuđmanovog diktatorijalnog režima slijedom tuđmanovskih kvazipovjesničarskih „državotvornih“ i protusrpskih ambicija kompilirano, kanonizirano i dogmatizirano), danas su učinkovito oborene zasebnim poimeničnim popisima žrtava Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, o čemu detaljnije pišem u „Magnissimum crimenu“. Posve je jasno da moramo adaktirati svaku procjenu ukupnog broja žrtava koja postane manja od broja žrtava institucionalno utvrđenog poimeničnim popisivanjem. Činjenica jest da su jedine relevantne procjene i dalje službene poslijeratne procjene Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih pomagača Narodne Republike Hrvatske, koje uistinu prelaze pola milijuna jasenovačkih žrtava. Novije spoznaje približavaju se broju žrtava od nekoliko stotina tisuća. Svake godine istraživači dižu procjene ukupnog broja jasenovačkih žrtava za par desetaka tisuća! Dok su prethodnih godina govorili o osamdesetak do devedesetak tisuća jasenovačkih žrtava, sada već i u Hrvatskoj govore o stodvadeset do stopedeset tisuća žrtava, a čuju se glasovi i o dvjesto tisuća. Margelov institut drži da se nikako ne može ići ispod tristošezdeset tisuća žrtava u jasenovačkom logorskom kompleksu, posve lako može se komparativnim metodama doći do ukupnih procjena o petsto-šesto tisuća. Je li ih bilo sedamsto tisuća ne možemo špekulirati, ali smo svi ipak dužni respektirati procjene Zemaljske komisije koje je preuzela Državna komisija, priznata od UN-a. Te procjene govore o 700.000 jasenovačkih žrtava.

Dobro, ako već komunisti nisu stvorili jasenovački mit, činjenica je da taj mit postoji, i da su ga srpski nacionalisti obilato koristiti u ovom ratu kao alibi za svoju ekspanzionističku politiku. Sjetimo se samo izjave Vuka Draškovića da je Jasenovac „najveći srpski grad pod zemljom“, a tu je i Milan Bulajić, koji po ocjeni gotovo svih hrvatskih povjesničara, stvara na podlozi Jasenovca svoju teoriju vatikansko–kominternovske zavjere u želji da Hrvate prikaže kao genocidan narod. Nota bene, što mislite o tezama Milana Bulajića?

Jasenovački mit ne postoji, to je revizionistički misaoni konstrukt ustaške emigracije. Eksendehazijska bulumenta bila bi najsretnija da jasenovačkog logora uopće nije bilo, a kako stoji fakt da ga je ipak bilo, tijekom svoje globalne anabaze upinjala se onda svom snagom kako bi pokazala da je Jasenovac bio tek običan radni logor, jedan od tisuću u okupiranoj Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. U pauzama planiranja terorističkih akata na stranom tlu i prevratničkih upada na tlo socijalističke Jugoslavije, smišljane su revizionističke podvale i plasirane svagdje, od župnih listića do kulturnih časopisa. Tako je konstruirana i golema laž o tome da se Hrvate proglašava genocidnim narodom. No nitko Hrvate ne proglašava genocidnim narodom – to je magna fraus – već se uvijek napominje genocidni karakter ustaškog pokreta i ustaške države. U tome i jest bit takve perfidne obmane, jer se sustavnom indoktrinacijom masa uspjelo zločine ustaša pripisati hrvatskom narodu, a Hrvate poistovijetiti s ustašama. To danas ne rade nehrvatski krugovi izvana, već tu opsjenu proizvode neoustaški krugovi u Hrvatskoj, koji time odterećuju povijesnu krivnju za genocid nad Srbima, Židovima i Romima sa svojih pleća i navaljuju ga na pleća čitave hrvatske nacije. Žalosno je da mnogi Hrvati na te podvale nasjedaju i tako sebe identificiraju s ustašama, uglavnom iz ignorancije i osobne nezrelosti, što se osobito opaža u mladih naraštaja, glajhšaltovanih za vrijeme obrazovnog formiranja kroz doba tuđmanizma. Udžbenici i nastavničko osoblje gorljivo su tumačili lažnu povijest učenicima. Danas su to već punoljetne osobe, pa nije ni čudo što se opaža velik ressentiment spram ustaša, ustaštva i endehazijske ere u hrvatske mladeži i kod mlađih ljudi općenito. Velika većina hrvatske omladine u identifikacijskom smislu naginje ustaštvu po nekom vidu i stupnju. To se naročito opaža tijekom Thompsonovih masovnih koncerata, kada šovinistička mržnja i ustaštvo redovito zastrašujuće eruptira. A što se tiče Bulajića i Draškovića – ta se dvojica ne mogu poistovjećivati. O prijašnjim izjavama Vuka Draškovića nemam podrobnijih saznanja, pa ih ne bih niti komentirao. Smatram da je minuli rad dr. Milana Bulajića značajan za sačuvanje jasenovačke istine, za poticanje na daljnja istraživanja i razjašnjavanje kompleksne motivacije strašnih endehazijskih zločinstava, koja se ne mogu simplificistički objašnjavati isključivo samovoljnim činima grupice ustaških povratnika iz talijanske, mađarske, njemačke, belgijske i argentinske emigracije, već se ta složena tematika treba obuhvaćati multifasetno i razmatrati mnoge poveznice između tadašnjih sila i utjecajnih krugova, pa tako i podršku koju je ustaškom režimu pružala Katolička crkva, organski vezana s Vatikanom.

Bulajić je inače kontroverzan i uvelike sporan i kad govori o tome zašto partizani nikada nisu napali logor Jasenovac… Činjenica je, međutim, da Tito nikada nije posjetio Jasenovac, iako je za svog života posjetio sva partizanska stratišta. Zašto se, po Vašim saznanjima, Tito nikada nije poklonio jasenovačkim žrtvama? Možda zato što je znao da velikosrpska ideologija manipulira brojem ubijenih, i da od Jasenovca stvara novi mit?

O tim se temama uglavnom kod nas progovara tendenciozno i diletantski, problematika je bremenita politikantstvom i dnevnopolitičkim nabacivanjem povijesnim osobama, događajima te sasvim inkompatibilnim društvenim procesima. Tito je uvijek imao jedno mišljenje o Jasenovcu, koje je – ne jednom – iskazao i u svojim javnim govorima pred mnoštvom svjedoka. Stalno je tvrdio da je to velik i neoprostiv ustaški zločin nad nedužnim narodom. Pravovremeno je izdao naredbe za oslobođenje logora, ali one zbog nepovoljnih ratnih okolnosti nisu mogle biti provedene. Prema nedavnim nalazima mr. Ivana Fumića, čak ne stoji niti tvrdnja da nije posjetio Jasenovac. Međutim, kao državni čelnik i vođa složene zajednice donedavno antagoniziranih naroda koji su prošli kroz krvavi građanski rat, nastojao je po svoj prilici izbjeći daljnju socijalnu stratifikaciju i sukobljavanja po osobito bolnoj osnovi, pa je želio traumatične povijesne teme „apsolvirati” tako da ih se na neki način pokuša zaboraviti – e kako bi socijalistička Jugoslavija mogla profunkcionirati normalno i skladno kročiti u svjetliju budućnost. No narod je ipak bio nešto mudriji od svojeg vođe, shvatio je temeljnu pogrešnost takve prijeke intencije, pa se spontano počeo okupljati na mjestu bivšeg jasenovačkog logora, kako bi svake godine dostojno komemorirao jasenovačke žrtve. Politika je pred snagom narodnog sentimenta kapitulirala, te je petnaestak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i proboja posljednjih jasenovačkih logoraša odlučeno da se ipak uredi Spomen područje Jasenovac s monumentom i memorijalnim muzejem na mjestu razgrađenog ustaškog logora smrti. U viktimološkom pogledu, jasenovačka tragedija je naprosto toliko ogromna, da bilo koji ugledni pojedinac, ma kako moćan i utjecajan bio, u konačnici mora ustuknuti pred tom boli, poštovati je i pokloniti se jasenovačkoj žrtvi, baš kao što se svi na kraju moraju skrušeno pokloniti u Yad VaShemu, od čelnikâ suvremene njemačke države do rimskog pape.

Recite nam ukratko, mada o tome pišete potanko u knjizi, zbog čega podvrgavate žestokoj kritici novu postavu Spomen područja Jasenovac?

Ovaj posao koji je sada u Spomen području Jasenovac napravljen – posve je promašen i štetan. Kada bi nakon kakve globalne katastrofe sredinom idućeg stoljeća budući naraštaj znanstvenika počeo istraživati ruševine New Yorka, vjerojatno bi smatrao da je Harlem Meer prirodno jezerce vrlo nepravilnih obala usred grada. No to je ipak umjetno stvoreno jezero, koje su drevni Njujorčani oformili nakon 1857, kad su započeli s projektom Central Parka na Manhattanu. Da bi se shvatilo ono što gledamo, treba posjedovati osnovni kvantum podataka. To u slučaju novog stalnog postava Memorijalnog muzeja Javne ustanove Spomen područje Jasenovac naprosto ne postoji. Samim time čitav je projekt neuspješan i već zbog toga ga treba stubokom izmijeniti. Iz ovog sadašnjeg jasenovačkog Memorijalnog muzeja jednostavno se ne vidi tko je, kako i zašto i od koga i u kojem razmjeru na tom mjestu stradavao prije šest i pol decenija. A to je problem; to je enormni problem. Efraim Zuroff zato nije pretjerao kad je efektno novi muzejski postav u Jasenovcu nazvao postmodernističkim smećem.

Milanović je nedavno posjetio Bleiburg, da bi se poklonio svim nevinim žrtvama komunističkog režima, a s njim je u delegaciji trebao biti i ugledni židovski publicist, liberal, Slavko Goldstein, koji se ipak zbog upućenih kritika u zadnji čas predomislio. Smatrate li i Vi da se na Bleiburgu i Križnom putu dogodio zločin, i što je za Vas uopće zločin? Kako inače ocjenjujete službenu politiku predstavnika židovske zajednice u Hrvatskoj?

Slavka Goldsteina uopće ne smatram liberalom po vokaciji, već po deklaraciji, odnosno nominaciji, a tek ponekad i po manifestaciji; on je zapravo osoba koja koketira s hrvatskim nacionalizmom još od 1971. godine, što se očituje i u tekstovima koje je tada pisao za notorni Hrvatski tjednik. Egzibicionistički potez koji je pompezno najavio, pa odmah zatim neslavno iznevjerio sve one s kojima je dogovarao hodočašće na Bleiburško polje, zbog toga za mene nije iznenađenje, nego možda samo logičan završetak jednog intimnog evolutivnog procesa. Kroz neka njegova samostalna i zajednička knjiška djela, javne istupe i napise, uviđam štoviše određeno nagnuće prema nekim revizionističkim momentima, nepovoljnima za savjesno sagledavanje žrtvoslovlja na tlu Balkana. Njegovu inicijativu da se ustaški šef policije iz endehazijskog Karlovca proglasi pravednikom među narodima, zato što je navodno spasio neke pojedince – bez obzira što je u isto vrijeme stotine otpremio u Jasenovac – smatram sablažnjivim činom. To je u biti krajnje nedopustivo i sasvim neoprostivo. Ja osobno nikada ne bih otišao pokloniti se na mjesto gdje su jasenovački koljači u povlačenju nakon završetka Drugog svjetskog rata odbijali položiti oružje, te su se umjesto toga zajedno s pripadnicima zloglasne Crne legije još danima borili protiv jedinica Narodnooslobodilačke vojske. Oni što su pritom stradali i svi oni što su bilo gdje od partizanskih jedinica ubijeni nakon toga nisu ratne žrtve, već poslijeratni stradalnici, a među njima domaćih veleizdajnika svih nacionalnosti. Koliko je takvih – ne zna se, jer nikada nije napravljen popis stradalnika, pa su popratne manipulacije kolosalne. A što se tiče drugog dijela pitanja, politika židovskih zajednica u Hrvatskoj (jer postoje tri židovske zajednice: Koordinacija židovskih općina u RH od deset članica; Bet Israel Zagreb i hrvatski ogranak Chabada; ljubavičeski hasidi koji djeluju u Zagrebu, Opatiji i Dubrovniku) ne postoji. Neslužbena politika je oportunizam.

Ostavite vaš komentar