Slučajno ili ne, ulazak Hrvatske u NATO poklopio se sa dve godišnjice: osnivanjem Nezavisne države Hrvatske i šezdesetogodišnjicom osnivanja NATO-a.

NATO na svu sreću nije bacao bombe ni po slovenskim ni po hrvatskim gradovima, i zato Slovenci i Hrvati, za razliku od građana Srbije,  još uvijek ne znaju što je NATO.

Posle osamnaest godina od proglašenja nezavisnosti, Hrvatska je primljena u punopravno članstvo Sjevernoatlantskog saveza. Točno na 60. rođendan od osnivanja te vojno-političke organizacije, Hrvatska je postala 27. članica NATO-a. Sklopljen je Ugovor s Đavlom, jer Pentagon koji je u znaku pentagrama, od srednjeg vijeka nije ništa drugo, nego đavolji znak. Hrvatska tako šaptom pade: od svih zastupnika u Hrvatskom Saboru samo je jedan glasao protiv ratifikacije sporazuma s NATO-om. Eh, ništa mi nismo naučili iz svoje prošlosti. Ama baš ništa. Kroz cijelu svoju povijest, od Trpimirovića do Pavelića, od Šubića do Jelačića, Hrvati su ginuli za tuđe interese.

NATO ILI SILE OSOVINE Slučajno ili ne, ulazak Hrvatske u NATO poklopio se s godišnjicom osnivanja tzv. NDH. Kao što znamo, NDH je svečano oktroirana preko „krugovalne postaje Zagreb“  10. travnja 1941. godine. Proglas o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske, u ime poglavnika dr. Ante Pavelića, koji je još tada bio u Italiji, pročitao je pukovnik Slavko Kvaternik. Samo nekoliko dana dijelilo je ulazak Hrvatske u NATO od godišnjice osnivanja NDH. Ima li u tome neke simbolike? I jedan i drugi događaj dogodili su se u korizmenoj nedjelji, tjedan dana prije Uskrsa. Kvaternik je u proglasu rekao doslovno da je Nezavisna Država Hrvatska „uskrsnula“, i to zahvaljujući „Božjoj providnosti i volji njezinih saveznika“. A koji su to bili njezini saveznici? Fašistička Italija i nacistička Njemačka.

I današnja je Hrvatska uskrsnula u NATO-u zahvaljujući volji njezinih saveznika. Danas su ti saveznici ponovno Njemačka i Italija, ali i Amerika, te još neke zemlje zapadne alijanse. NDH bila je članica Sila Osovine, dok je današnja Hrvatska članica NATO-a. Između Sila Osovine i NATO-a, ipak, doduše, postoji jedna bitna razlika: ono je bio savez fašističkih država, dok je ovo imperijalistički savez, kojem je cilj očuvanje neoliberalne globalizacije. Kažu da su se Hrvati hrabro i fanatično borili na istočnom frontu za interese Trećeg Rajha. Ginuli su kao rasada. Pavelić je na Staljingrad poslao 369. pojačanu pješačku pukovniju i laki prijevozni zdrug. No, kada je Hitler slomio zube na tvrdom ruskom orahu, propala je i marionetska NDH. I NATO će također, prije ili kasnije, slomiti zube na Rusiji. Nadamo se samo da Hrvati u tom slučaju neće izvući deblji kraj kao kolateralne žrtve jednog globalnog sukoba.

VJEČNA DILEMA: ISTOK ILI ZAPAD? Eto, „tko bi reko čuda da se dese“, da će se nesvrstana Jugoslavija raspasti u krvi i pepelu, a da će dvije njezine republike, Slovenija i Hrvatska, postati članice NATO-a. Slovenija je u NATO ušla još 2004. godine, a Hrvatska, evo, sada. Tko bi rekao i da će NATO izvršiti agresiju na SRJ Jugoslaviju, a od te je agresije prošlo već deset godina. I kako sada posle svega što nam se dogodilo, posle svih integracija i dezintegracija, izgleda karta bivše Jugoslavije? Slovenija i Hrvatsku su, dakle, članice NATO-a. Bosna i Hercegovina formalno nije u NATO-u, ali je pod međunarodnim protektoratom. Crna Gora očekuje pozivnicu za članstvo, dok je članstvo Makedonije pod grčkim vetom. Kosovo je odcijepljeno od Srbije i stavljeno također pod protektorat NATO-a. Kao što je poslije bombardiranja bosanskih Srba u BIH došao IFOR, tako je na Kosovo, nakon bombardiranja Srbije, došao KFOR. Scenarij je isti, samo se mijenjaju uloge, a kako stvari stoje, zasad bi jedino Srbija mogla ostati izvan granica NATO-a. Naime, proruske snage u Srbiji nikada i ne bi zatražile članstvo u NATO-u, dok prozapadne snage, koje su sada trenutno na vlasti, ne traže članstvo nakon što je NATO priznao jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova. A kada znamo da je NATO osnovan, prije svega, kao savez protiv Rusije, tada nam je jasno da bi Srbija mogla ostati jedini ruski saveznik na Balkanu, a možda i u cijeloj Evropi. Ona vječna dilema: Istok ili Zapad, odnosno NATO ili Rusija, pa čak i EU ili Rusija, razjedat će Srbiju, kako danas, tako i ubuduće. Srbija da je pametna iskoristila bi tu svoju specifičnu kulturno-historijsku poziciju i ostala neutralna, barem kad je u pitanju članstvo u NATO-u, ali otom-potom. No, vratimo se mi sada na ulazak Hrvatske u NATO-pakt. Kao što znamo, Hrvatska je u NATO ušla zajedno s Albanijom. Elem, imala je i sa kime. Birano društvo, nema što. Godinama su se naši političari trudili kako bi dokazali da Hrvatska nije na Balkanu, a onda je Lijepa naša ušla u NATO zajedno sa zemljom koja je i kod nas metafora nerazvijenosti. No, Hrvatska je ipak, nema sumnje, naprednija od Albanije: dok su Albanci slavili ulazak u NATO, u Hrvatskoj se čak na margini sveopće ravnodušnosti i prosvjedovalo. Ako usporedimo situaciju danas s onom prije deset godina, ne možemo a da ne uočimo jednu razliku: kada je NATO pakt 1999. godine napao SR Jugoslaviju, u Hrvatskoj se pucalo od veselja. Hrvati su likovali što je Srbija najzad kažnjena. Danas, deset godina poslije, više nitko ne slavi, osim same vlasti. Za razliku od Albanije koja je već danima zamotana u NATO zastave, u Hrvatskoj se rijetko gdje mogu vidjeti zastave NATO-a. Sanader je pozvao građane da u utorak, na dan svečanog podizanja hrvatske zastave ispred zgrade NATO-a u Briselu, izvjese svoje zastave po kućama i zgradama. Ali ga je malo tko poslušao. Hrvati više ne vješaju šahovnice ni na Dan državnosti, a kamoli da bi je u povodu ulaska u NATO. Ma kakve NATO-ove zastave! Molimo se Bogu i Baracku Obami da u svijetu ne izbije neki novi sukob, jer ćemo u protivnom vješati po kućama crne zastave.

Više u 58. broju magazina “Pečat”